Važnost igre u odgoju djece

Što je IGRA?

Igra je zabavno sredstvo putem kojeg djeca najlakše uče o sebi, drugima i svijetu koji ih okružuje. Kroz igru djeca eksperimentiraju s pravim životnim ulogama i uvježbavaju različite vještine koristeći svoju maštu i kreativnost. Igra je od iznimne važnosti za dječji emocionalni, socijalni, intelektualni i fizički razvoj. Kroz igru djeca uče govoriti, hodati, jesti, ophoditi se s drugima i izraziti svoje potrebe i želje. Zbog svega toga izuzetno je važno da se roditelji igraju s djecom.

Važno je igrati se sa djecom

Budući da se djeca predškolske dobi ne izražavaju tako dobro kao i odrasli igra je odličan način da se komunicira s djecom jer igračke služe kao riječi, a sama igra kao komunikacija. U igri djeca izražavaju svoje strahove, frustracije, radost, ljutnju i tugu, a što odrasloj osobi pruža dobar uvid u djetetov svijet.

Zašto bi se roditelj trebao upuštati u igru sa svojim djetetom?

U cilju boljeg upoznavanja djeteta i njegova ponašanja vrlo je važno da se roditelji jednostavno igraju s djecom. Iako to zvuči jednostavno ispada da je igra s djetetom ponekad jedna od težih roditeljskih zadaća jer u samoj igri roditelj treba biti ravnopravni partner u djetetovoj igri. Roditelji se trebaju igrati kao "iz djeteta" a ne kao "iz roditelja". Poteškoće proizlaze iz uvjerenja roditelja da je igra samo za djecu, da je roditeljsko igranje zapravo "glupiranje", a da će se djetetova potreba za igrom zadovoljiti u igri sa vršnjacima.

Većina roditelja organizira i uključuje djecu u kućne projekte i dnevne aktivnosti poput zajedničkog crtanja, kuhanja, kupnje, izleta i slično, vjerujući pritom da su tako zadovoljili sve djetetove potrebe. To je tzv. igranje "iz roditelja" koje uključuje podučavanje i usvajanje vrijednosti i uvjerenja. Roditelj koji se igra "iz roditelja" ne zaboravlja na pristojnost, prikladnost i pouku. I iako je takva vrsta aktivnosti od izuzetne važnosti za pravilan djetetov razvoj, one u sebi često sadržavaju pravila igre nametnuta od roditelja kao voditelja igre. Kroz takvu vrstu igre dijete se uči kako slijediti pravila i kako se ponašati u društvu, uz vježbanje određenih vještina. No, s druge strane, to znači da se dijete prilagođava odraslom i njegovim pravilima i nikada nema onu pravu, zdravu mogućnost da ono bude glavno već samo mogućnost odabira kojim može utjecati na daljnji razvoj situacije.

Upravo je zbog toga vrlo važno da se roditelji igraju sa svojom djecom kao da su i oni djeca. To su igre u kojima roditelj "zaboravi" da je roditelj i u kada je posve ravnopravan u igri bez pravila (osim onih sigurnosnog tipa) odnosno igranje koje uključuje zabavu i uživanje, vrisak radosti iz roditeljskog grla i valjanje po podu. Za dječji je razvoj od neprocjenjive važnosti vrijeme koje roditelji provode s njima u igri jer se igrom "iz djeteta" razvija intima između roditelja i djece.

Zašto je važno igrati se s djetetom kao dijete?

Igra između djeteta i okoline započinje od samog rođenja kada roditelj prilagođava svoje ponašanje djetetovim mogućnostima i na taj način počinje razvoj socioemotivne veze između njih.

Igra je djetetovo prirodno sredstvo za učenje

Što se roditelj više igra s djetetom to se ranije počinje razvijati simbolička igra koja je temelj za učenje o pravilima u međuljudskim odnosima kao i za djetetovo učenje o sebi i svijetu oko sebe.

Igra je zabavna i neopterećena društvenim pravilima

  • Igra pobuđuje maštu i roditelja i djeteta, razvija kreativnost a dijete uči rješavati situacije na nove načine
  • Kroz igru dijete spontano vježba i razvija sve aspekte razvoja – govor i komunikaciju, socijalne vještine, spoznajni razvoj i razvoj motorike
  • Kroz igru se razvija odnos roditelj-dijete i olakšava postavljanje zahtjeva i granica u djetetovom ponašanju
  • Igra je sama po sebi nagrada i dijete nema potrebu za vanjskom nagradom poput nove igračke
  • Djeci predškolske dobi igra je spontana aktivnost koja ih ispunjava zadovoljstvom i kojom ispunjavaju veći dio svog vremena

Reference:

  1. http://www.terapijaigrom.hr/2011/11/o-terapiji-igrom/

Autor: Tihana Plehati, dipl. soc. radnik

© 2024 DP | Plehatron